IZMIR, ISTANBUL: Kaç para? Çok para!!! (IV dio)

Pokušavajući uvažiti želje većine, a ujedno isplanirati vrijeme i kilometre koji su nas čekali u povratku kući, u ponedjeljak krećemo prema Izmiru i Kemeralti bazaru, da bi utorak stigli u Istanbul i Kapali čaršiju, a u srijedu na krov Balkana, u Bugarskoj.

Na ulazu u Izmir, pošto je bilo jasno da nam navigacija ne može pomoći u pronalasku pijace,  zaustavljamo auto da bi se raspitali, a prijatni i susretljivi ljudi koje smo dio puta pratili, objašnjavaju  kako ćemo doći do parkinga, a onda uličicama do Kemeraltija. Kako nismo ništa jeli, prvi „Bujrun, bujrun“ animator nas ugošćuje u svoj Doner evi te uz nesporazum naručujemo Iskender kebab sa poprilično slanim preljevom, a vodu i Ajran (slani rijetki jogurt) dobijemo gratis. Taj gratis nam nije baš mnogo pomogao, jer smo nakon toga vodu pili u galonima. Osjetna razlika u cijenama, s tendencijom opadanja, karakteriše ovaj dio za razliku od bodrumske regije. Kemeralti bazar (natkrivena tržnica) je izgrađena oko 17.st. i vremenom je postala središte kupovine uglavnom srednje klase ljudi i neizostavna preporuka turistima. U poređenju s Kapali čaršijom (što ćemo vidjeti poslije) koja je vizuelno, ali i cijenama „napucana“, Kemeralti je nešto opuštenija varijanta.

Image

Image

Može se naći dosta jeftinih stvari, majica za 5 lira, satova po 7,5, čarapa, znanih i neznanih začina,  nešto skuplje bijele tehnike i kućanskih aparata, nargila, starina, ali ono što baš vrijedi to i košta. Ispade da smo „pobjegli“ od visočkog vašara da bismo došli na turski.

Image

Image

Iz Izmira predstoji put od oko 350km do Mudanye, grada u Bursi, na dijelu južne obale Mramornog mora. Stižemo u kasnim večernjim satima i odlučujemo prenoćiti u džamiji Güzelyalı, nakon što smo upitali policajce koji su nas uputili gdje ćemo parkirati kombija. Čovjek, koji se pojavio niotkud, srdačno pokazuje gdje se nalazi hamam, poprilično skromnog izdanja i išareti da će biti otvoren cijelu noć. Prije spavanja, nas nekoliko izlazi u šetnju duž mora i usput prisustvujemo pjesmi, plesu i pucnjavi zbog nečijeg vjenčanja. Nismo mogli odgonetnuti ko je mlada jer su tri djevojke nosile bijeli veo dok je ostala odjeća bila uobičajena.

Image

Image

U 8.30h se ukrcavamo na feribot za Istanbul. Udobna sjedišta, ugodna klima i osjećaj kao da klizimo po vodi, mnoge od nas je uspavao. Poslije sat i po vožnje ljudi se okupljaju pred velikim staklenim portalima, iščekujući kopno i zastajući pred veličanstvenim prizorom Istanbula kako izranja u jutarnjem suncu.

Kako su nam vozači u Turskoj već prethodno pokazali da saobraćajnoj kulturi ne pridaju naročitu pažnju, za vožnju kroz grad do parking mjesta se psihički i fizički pripremamo (čitaj: Samra se priprema, a ostali dobacuju 🙂 Imamo oko tri sata na raspolaganju i većina odlučuje da odemo u Kapali čaršiju.

Image

Ulaskom u Kapali čaršiju, natkrivenu tržnicu sa oko 5000 dućana ostajemo zaslijepljeni blještavilom zlata i srebra, eksplozijom boja raznovrsnih suvenira, rukotvorina od bakra, drvenih instrumenata, ukrasnih tanjira, odjeće, proizvoda od kože, a što se odmiče dalje po sokacima, širi se mirisi začina, oči gutaju ušećereno koštunjičavo voće i rahat lokume u raznim varijantama i okusima. Kapali čaršija, koju je osnovao sultan Mehmed II davne 1461.godine, u to doba, prema pisanju putopisca Evlije Čelebije, imala je 4399 dućana, većih i manjih, džamiju i 10 manjih džamija, medžlisa, restorane, desetak trezora i mjenjačnica u 60-tak ulica i sokaka. “Preživjela”  je dvadesetak potresa i nekoliko požara, ali je svaki put rekonstruirana i obnavljana te se nije odustajalo od izvornog izgleda. Nerijetko susrećemo prodavce koji izgovaraju rečenice na bosanskom jeziku. Jedan od njih je iz Zenice, po majci Bosanac,  po ocu Turčin. Već pet mjeseci je u Istanbulu, a kako kaže, nedostaje mu Zenica i Bosna, zbog društva i djevojaka. Prodavci “lupaju” izrazito visoke cijene iz glave, a kod nekih ni cjenkanje ne prolazi. Stoga su najčešće izgovorene turske riječi bile “Kaç para?“ (Koliko para?), a potom: „Uuu Çok para!!!“ (Puno para!!!)

Image

Image

ImageOd tolikog blještavila i mnoštva stvari na jednom mjestu zavrti se u glavi, pa smo (neki od nas) žedno iščekivali izlazak na svjetlo dana. Vani nas dočekuju ulični prodavači, uzrasta od 12 do 18 godina nudeći parfeme, čarape i kuhane kukuruze. Vrlo rijetko smo sretali prosjake, jer većina trguje onim što ima ili onim što zna, npr. papirnim maramicama, flaširanom vodom, pranjem šajbi i sl.

U blizini Kapali čaršije, nekih stotinjak koraka, nalazi se Bajazit džamija, po sultanu Bajazitu II koji je finansirao njenu izgradnju. Mnogi posjetitelji, u hladovini starog drveta, koriste priliku za fotografisanje ili osvježenje.

Image

Image

Usputni i nepotpuni obilasci samo su potakli želju da se jednog dana ponovo dođe i vrijeme posveti bogatoj historijskoj prošlosti, na mjestu spajanja zapadne i istočne civilizacije.

Kako izlazimo lagano iz Turske, ne mogu da ne spomenem Mustafu Kemala Ataturka, oca Turaka, kako ga mnogi nazivaju. Čak i ako nikad niste čuli za njega, na svakom koraku –  uz cestu, na trgu, novčanicama, javnim zgradama, u radnjama, njegov lik vas posmatra,  a stanovnike  Turske podsjeća na niz reformi koje su doprinijele da Turska postane sekularna država okrenuta evropskim vrijednostima. Polna ravnopravnost, uvođenje latiničnog pisma i rimskih brojeva, zabranjena nošnja fesa, zara i feredže, pravo žena na glas, proglašenje nedjelje neradnim danom, samo su neke od vrijednosti nakon ukidanja apsolutističkog režima sultana Abdulhamida i osnivanja Republike Turske.

Image“Mir u kući, mir u svijetu”

Iz Istanbula idemo za Samokov u Bugarskoj, ali nas Edirne ne popušta, stoga pravimo pauzu i obilazimo džamiju Selimiya.

Izgrađena u 16.st., kad je tadašnji najveći osmanski arhitekta i graditelj Sinan premašio osamdesete godine života, 2011.godine je upisana u UNESCO-vu Listu svjetske baštine. Kažu da je Šehzada džamija Sinanov diplomski rad, Suleymaniya džamija njegov najvažniji rad, a Selimiya džamija njegovo remek djelo. Kad se uđe u otvoreno dvorište sa stupovima, prestaje da postoji vreva i žamor gradskih ulica. Otvaraju se vrata u neki drugi svijet; sakralna tišina obavija sva čula i budi osjećaj prisustva Onog što je iznad nas i oko nas. Bez obzira kako se zovemo i kojem svjetonazoru pripadamo, na ovakvim mjestima zastajemo, postajemo pitomiji i bliskiji jedni drugima, više nego bilo gdje drugo.

Posmatram razigrane golubove: čas lete oko bijele mramorne fontane u centru dvorišta, čas slete na manju fontanu smještenu unutar glavne, radoznalo gugučući oko onih koji pristupaju obrednom kupanju.

Džamiju Selimiya karakteriše glavna velika kupola koju podupiru pomoćne kupole i potporni stupovi sa četiri strane, međusobno povezani lukovima. Savršena simetrija četiri vitke munare ogleda se u tome da izgledaju kao dvije kad se gleda s ceste koja vodi u Edirne. Brojni prozori osvjetljavaju impresivnu unutrašnjost od kamena boje krema, keramičke dekoracije i sjajnih tepiha.

Edirne će ostati trajno ucrtan u mapu sjećanja, kao prvi turski grad kojem smo poklonili san, a zauzvrat dobili mnogo više. Suzdržani, ali jednako srdačni ljudi koje smo susreli, i mnoštvo kulturnih i historijskih  znamenitosti koje su ostale u sjeni, potvrda su da se vrijedi vratiti.

Advertisements
This entry was published on Juli 27, 2012 at 9:29 pm. It’s filed under Putovanja and tagged , , , , , , , , , , , . Bookmark the permalink. Follow any comments here with the RSS feed for this post.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: